~ Portal za razvoj demokratske i pravne svijesti u BiH ~

~ Korupcija je rak za demokratiju ~

Log In

Šta bi značila BiH koja nije ni bošnjačka, ni srpska, ni hrvatska, nego GRAĐANSKA

Da bi građanska BiH imala ikakve šanse za uspjeh, ona najprije mora zaživjeti na polju ideja. Ideja o građanskoj državi mora biti definirana, konsolidirana i tvrdoglavo zagovarana od probosanskih snaga, sve do dana kada ono što se danas čini politički nemogućim, ne postane politički neizbježno.

Novi specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Matthew Palmer kazao je u intervjuu za ljubljanski list Delo kako podržava građansko uređenje zemalja ovog regiona.

"Naša vizija Zapadnog Balkana je da sve zemlje budu građanske, a ne samo vlasništvo određene etničke grupe. U BiH to bi poboljšalo osjećaj za nacionalni, državni identitet za razliku od njegove tradicionalne etničke pripadnosti", naveo je Palmer.

Podsjetimo da je prošle godine Dragan Čović izjavljivao da građanska BiH u konačnci znači “islamsku državu”. Palmerova izjava nije čekala dugo ni na reakciju Milorada Dodika, koji je u svom prepoznatljivom apokaliptično-histeričnom stilu zaključio da "to znači nestanak Republike Srpske”, a ništa manje negodovanja ova izjava nije proizvela ni među drugim čimbenicima srpske intelektualne i političke scene, od SDS-ove Aleksandre Pandurević do režimskog udaarnika na novinarskom zadatku Miroslava Lazanskog.

Postavlja se pitanje zbog čega srpske i hrvatske političke elite u BiH osjećaju toliki strah i od samog spominjanja građanske države?

Šta je građanska država?

 Građanska država je proizvod liberalne političke filozofije i ere prosvjetiteljstva. Ona ukratko podrazumijeva da su svi građani neke države ravnopravni pred zakonom, jednaki u pravima, te da nikakvi grupni identiteti, vjera, rasa, porijeklo, spol ili klasa ne smiju da im garantuju bilo veća bilo manja prava od bilo kojeg sugrađanina. Bila je to uistinu revolucionarna ideja koja je stupila na mjesto višestoljetne dominacije feudalnog poretka u kojem su pojedinci samo na osnovu svoje porodične pripadnosti imali unaprijed zagarantovan položaj gospodara ili podanika. Upravo su Sjedinjene Američke Države prva država u svijetu koja je, najprije Deklaracijom o nezavisnosti iz 1776., a zatim i Ustavom iz 1789., osnovana i organizovana na načelu jednakosti svih pojedinaca pod ustavom, zaštićenih neotuđivim pravima. Upravo je ovo načelo omogućilo slobodno djelovanje pojedinaca bez obzira na njihovu pozadinu, te je za manje od jednog stoljeća  SAD od periferne britanske kolonije učinilo najrazvijenijom zemljom koju je svijet ikad vidio, i upravo je ovo načelo jednakosti pod zakonom i jedinstvenog državnog političkog identiteta, “One Nation Under God”, omogućilo i da pripadnici doslovno svih etničkih grupa, kultura i rasa svijeta postanu integrisani i funckionalni dio jedinstvene američke nacije i da dijele zajednički američki identitet baziran na Ustavu, državljanstvu i vrijednostima, a ne krvi i tlu.

Konstitutivni narodi - sovjetska tekovina

Ovaj koncept, međutim, nije slijedila i Bosna i Hercegovina. Današnja BiH svoj ustavno-pravni temelj ima još u ZAVNOBiH-u. Komunistička partija koja je predvodila proces formiranja druge Jugoslavije državu je, u skladu sa ideologijom koju je slijedila, gradila na marksističkim i lenjinističkim postavkama. Prema Marxovom učenju koje je na Sovjetski savez primijenio Lenjin, socijalistička revolucija mogla se desiti samo u nacionalnoj državi, odnosno socijalističku revoluciju moralo je u najgorem slučaju uporedo pratiti i nacionalno oslobođenje. Problem je bio što je Rusko Carstvo u kojem je Lenjin provodio socijalističku revoluciju bilo multietnička država sastavljena od mnoštva naroda. Stvar je riješena tako što je najprije proglašen niz nacionalnih sovjetskih republika, da bi one potom bile "objedinjene" u “Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika”, s narodima i republikama kao “konstitutivnim dijelovima”.

I jugoslovenski komunisti su na Jugoslaviju primijenili isti princip. U odnosu na prijeratnu unitarnu, novu Jugoslaviju odlučili su organizovati kao savez nacionalnih republika koje će zajedno s narodima činiti konstitutivne elemente federacije. Sa Slovenijom, Hrvatskom, Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom gdje je u svakoj dominirala jedna etnička grupa, ovu zamisao je bilo relativno lako provesti u praksi. Problem je nastao u BiH, gdje su, s jedne strane, Srbi tada činili etničku većinu, a s druge ni same bosanske muslimane većina pripadnika komunističkog rukovodstva tada još nije smatrala posebnom nacionalnom, nego tek vjerskom grupom. Iako su zbog ove činjenice mnogi srpski i hrvatski komunisti smatrali da BiH ne treba da dobije status republike, nego eventualno tek autonomne pokrajine u okviru Srbije ili Hrvatske, ovaj “problem” je riješen tako što je Bosna i Hercegovina definisana kao zajednička republika tri naroda. Ono najpoznatije i nadaleko hvaljeno ZAVNOBIH-ovsko “ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska i hrvatska” zapravo je temelj postojanja konstitutivnih naroda u BiH.



Na osnovu toga će nešto manje od pola stoljeća kasnije Radovan Karadžić tvrditi da u skladu s načelom konstitutivnosti Srbi imaju pravo na svoj komad BiH, a sličan argument koristit će i tvorci tzv. Herceg-Bosne. U Daytonskom mirovnom sporazumu načelo konstitutivnosti naroda je dodatno cementirano i institucionalizirano kroz čitav niz mehanizama  poput tročlanog Predsjedništva ili domova naroda. Čak i one insittucije koje formalno nisu bazirane na etničkom principu biranja poput Vijeća ministara, u praksi upravo postaju institucije zasnovane na etničkoj proporcionalnosti, s obzirom da njihovo formiranje zavisi od volje stranaka koje u zakonodavnu vlast ulaze po etničkom i entitetskom principu.

Iako Daytonski ustav ima elemente i građanskog i etničkog koncepta predstavljanja, u praksi po pitanju djelovanja ključnih političkih institucija i donošenja ključnih odluka, prevladava ovaj drugi.

Konstitutivni narodi - garant dezintegracije BiH i etničkih sukoba

Od same političke konture mnogo štetnije su posljedice koje princip konstitutivnosti naroda proizvodi u praksi. Samo postojanje konstitutivnih naroda kao sastavnog dijela političkog sistema trajni je garant dezintegracije i političkog sukobljavanja u zemlji, zasnovanog na etničkom principu.

Cilj demokratije upravo i jeste sukobljavanje, ali u građanskim demokratijama ono se svodi na sukobljavanje različitih programa i ideja kojim pravcem društvo treba ići. Pobjedu odnosi onaj ili oni čiju političku ideju na kraju velika većina podrži. Drugim riječima, politika je borba za srca i umove vaših sugrađana.

No šta dobijate kada sistem ustrojite tako da vlast ne osvaja samo onaj ko osvoji najviše glasova svih građana? Šta kada omogućite strankama da budu nezaobilaz faktor pri formiranju vlasti zahvaljujući kontroli i mogućnosti blokade u etničkim zasnovanim institucijama poput doma naroda? I šta ako vam u konačnici za usvajanje bilo kakvih odluka i zakona nije dovoljna prosta većina, nego vam treba široki konsenzus političkih predstavnika “svih naroda”? Pa, ukratko, dobijete ono što imamo u Bosni i Hercegovini.

Najprije, sama činjenica da je sistem definisan na etničkom predstavljanju, vodi do toga da temelj političkog organizovanja bude etnička pripadnost i da se politički sukob koji se u građanskim demokratijama bazira na različitim ideološkim i programskim pogledima, u BiH bazira na etnikumu. Vi za dolazak na vlast u BiH ne trebate podršku svih građana. Dovoljno je samo da dobijete većinski broj glasova unutar vlastite etničke grupe, za što je preporučljivo i korisno koristiti retoriku ugroženosti te grupe od druge dvije i predstavljati sebe kao najboljeg, najsnažnijeg i najprimjerenijeg zaštitnika. U takvom sistemu, baziranom na entitetskom i etničkom predstavljanju, građanske i multietničke stranke postaju svojevrsna anomalija čiji je unutrašnji karakter suprotstavljen karakteru samog političkog sistema.

Pored toga, takav sistem nije u potpunosti ni demokratičan. Naime, onaj osnovni, bazični smisao demokratije jeste u vladavini većine. Pravilo po kome je većina od 51% dovoljna za donošenje neke odluke možda i nije najpravednije, ali je svakako najmanje nepravedno, u svakom slučaju pravednije nego da manjina vlada nad većinom. To s jedne strane omogućuje da zakoni koji se donose imaju legitimitet među većinom stanovništva, ali i da se odluke donose relativno jednostavno i brzo.Naravno, u BiH za donošenje odluka nije dovoljna prosta većina. Zahvaljujući složenoj ustavnoj strukturi s izdašnim mehanizmima za blokadeodluka na svim nivoima, od Predsjedništva, preko entitetskog glasanja do domova naroda, bh. sistem je u pogledu donošenja i implementiranja odluka trom i neefikasan. On pritom i konstantno generiše etničke sukobe i zategnute odnose.

Da li bi ti problemi bili manji da je BiH građanska država. Izvjesno je da bi. Stranke poput HDZ-a tvrde da bi građanska država značila marginalizaciju njihove političke pozicije, i vjerovatno su u u pravu. No, da li bi to zaista bilo i toliko loše? Ne bi li svođenje HDZ-a na realan izborni legitimitet koji on ima, a to je desetak posto glasova na državnom nivou, i nekih petnaestak na federalnom, bilo daleko pravednije i logičnije od sadašnjeg sistema gdje zahvaljujući domovima naroda ta stranka ima mogućnost da sa svojih 10% glasova blokira, ucjenjuje i drži ostalih 90% glasača kao taoce svoje političke volje?

Na trenutkak zamislimo da živimo u građanskoj državi. Zadržimo se tek na jednom njenom apsektu - zamislimo da svi građani BiH biraju samo jednog predsjednika. Na prvim izborima vjerovatno bi se ponovio dosadašnji način glasanja gdje bi svaka etnička grupa birala prvenstveno kandidate iz svoje etničke grupe. HDZ insistira na promjeni izbornog zakona želeći dodatno etnoteritorijalizirati glasanje za članove Predsjedništva, tako da bi njihov kandidat imao gotovo osiguran izbor. Današnji sistem u Federaciji u kojoj svi građani biraju oba kandidata djelomično je omogućio ostvarenje građanskog principa, tj. da Željko Komšić bez većine hrvatskih glasova bude izabran za hrvatskog člana Predsjedništva. Naravno, kada bi se taj princip primjenio na čitavu državu, mogućnost da HDZ-ov kandidat s ideologijom i retorikom kakvu ta stranka ima bude izabran za predsjednika svih građana, bio bi sveden na minimum.

Tako bi i samo većinsko hrvatsko glasačko tijelo shvatilo vremenom da nema smisla glasati za takvog kandidata.

Zamislimo šta bi dugoročno ovaj proces podrazumijevao. Nijedna etnička grupa samostalno ne prelazi 50% stanovništva (Bošnjaci su kao najbrojniji narod su upravo na toj brojci). Hrvatski kandidat za predsjednika koji bi stajao na nacionalističkim pozicijama imao bi nikakve šanse da bude izabran. Dugoročno male šanse bi imao i srpski nacionalistički kandidat jer bi bio ograničen samo na svoj etnički korpus. Nešto veće šanse bi možda imao bošnjački kandidat koji bi nastupao s nacionalističkih pozicija. No, kako bi se u takvim okolnostima počelo ponašati srpsko i hrvatsko glasačko tijelo? Naravno, nasuprot bošnjačkom nacionalisti, bili bi spremni podržati onog kandidata, bez obzira na njegovu etničku pripadnost, koji bi nastupao s umjerenijih političkih pozicija i obraćao se glasačima iz svih etničkih grupa. U takvom sistemu građanima BiH bi vremenom u sve većem interesu postalo preferirati umjerene kandidate koji bi jedini mogli računati na podršku šireg građanstva. Samim tim bi i kandidatima bilo u interesu nastupati s umjerenijih i liberalnijih pozicija i obraćati se cjelokupnom glasačkom tijelu. Obraćati se pripadnicima samo jedne etničke grupe bilo bi krajnje nepreporučljivo svakom političaru koji bi želio veći uspjeh na izborima. Nacionalizam se ne bi isplatio ukoliko biste zavisili od svih građana. U građanskoj državi gdje političari predstavljaju sve građane, narodi koji žive u BiH bili bi prinuđeni težiti zajedničkom interesu i pronaći zajedničkog kandidata. Svi bismo imali pravo na samo jedan izbor. U etnički zasnovanom sistemu, kakav je danas u BiH, dovoljno je obraćati se samo svojoj etničkoj grupi, često protiv druge dvije.

Imamo i primjer za ovo. U Sjedinjenim Državama, Afroamerikanac ili Hispanjolac koji bi nastupao s isključivih i nacionalističkih pozicija imao bi nikakve šanse za značajniji politički uspjeh. Zato ove etničke grupe većinski glasaju za Demokratsku stranku čije su im liberalne i progresivističke vrijednosti bliže od konzervativne Republikanske stranke koja uporište mahom ima među bjelačkim protestantskim stanovništvom. No, i sama Republikanska stranka, shvatajući da se omjer bijelaca smanjuje u odnosu na manjine, posljednjih godina ulaže značajan napor da dopre do pripadnika drugih etničkih zajednica u SAD-a. Drugi zahvalan primjer je i susjedna Crna Gora. Iako također multietnička, ova država ima građanski ustroj. To je i dugogodišnjem lideru Mili Đukanoviću, od trenutka kada je počeo slijediti proevropske vrijednosti, omogućilo da za svoje ciljeve uz pomoć Bošnjaka i Albanaca dobije demokratsku većinu, nasuprot prosrpskih elemenata koji su ostali u manjini, te Crnu Goru odvede najprije u nezavisnost, a zatim i euroatlantske integracije. Crnogorce, Albance i Bošnjake ujedinio je zajednički cilj želje za nezavisnom Crnom Gorom i okretanja ka Zapadu. Djelovali su kao građani Crne Gore. Srpske nacionalističke struje u Crnoj Gori bile su jednostavno preglasane kao demokratska manjina. I Crna Gora je na kraju uprkos njihovom protivljenju ušla u NATO. Da je Crna Gora ustrojena kao BiH, to ne bi bili moguće, jer bi srpska politička manjima imala široke mehanizme blokiranja svake odluke koja im se ne bi svidjela (što upravo posljednjih mjeseci vidimo po pitanju ANP-a). Da li je Crna Gora u bilo kom pogledu nesretnija i nepravednija država zato što prosta većina tamo može odabrati put u NATO? I da li su primjerice crnogorski Bošnjaci možda diskriminisani jer nemaju svoj dom naroda i člana Predsjedništva? Ne, oni su naprosto građani Crne Gore i svoj interes ostvaruju kroz taj princip.

Građanska država - garant jedinstvene BiH

Građanski model u multietničkim državama vodi ka integraciji zemlje i stvaranju zajedničkog identiteta. Konsocijacijski model, kakav je prisutan u BiH, vodi u cementiranje podjela i dugoročne etničke sukobe.

Stoga, kada SAD u BiH zagovaraju politike integracije države i slabljenje modela etničkog predstavljanje, one to ne čine zato što podržavaju bošnjačku stranu, kako to predstavljaju vulgarni srpski i hrvatski nacionalisti, nego zato što su i same kao država zasnovani na građanskom konceptu kao jednoj od svojih najviših vrijednosti.

Ipak, stiče se utisak da stranke i društveni faktori koji sebe nazivaju probosanskim ove činjenice nisu dovoljno svjesni i da nisu dovoljno insistirali na građanskoj BiH.

Nekoliko dana nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, jedan novinar upitao je njegovog tvorca Richarda Holbrookea zašto se nije založio da BiH bude organizovana kao građanska država. Holbrooke je jednostavno odgovorio: “Niko to nije ni tražio”.

I zaista, u turbulentim vremenima devedesetih i ratnom paklu kroz koji je zemlja prošla, rukovodstvo RBiH vrlo je malo, ako i uopšte, pažnje posvećivalo ideji građanske države. Bitno drugačija situacija nije ni danas. S izuzetkom Željka Komšića i DF-a, na političkoj sceni nismo imali značajnije zalaganje za građansku državu. Tako u zvaničnim političkim programima SDA i SDP-a postoje proklamacije o prihvatanju načela konstitutivnosti i borbi za "ravnopravnost naroda"! Naša stranka, koja u svojim počecima jeste čvrsto stajala na ideji da BiH treba biti građanski ustrojena, za Predsjedništvo je kandidirala osobu koja je tvrdila da se koncept konstitutivnosti samo treba pomiriti s građanskim principom, ali nikako odbaciti. I u akademskoj i publicističkoj sferi čini se da nedostaju djela, analize i vizije o ideji građanske BiH.

Naravno, BiH ima Ustav kakav ima i mehanizme donošenja odluka i ne postoji izgledna mogućnost da će u skorije vrijeme građansko uređenje postati realnost. Ali, i 1939. kada su Cvetković-Maček  samouvjereno dijelili BiH između Srbije i Hrvatske, rijetko ko je mogao i sanjati da će samo četiri godine kasnije, zahvaljujući partizanskoj borbi, BiH postati cjelovita i ravnopravna jugoslovenska republika.

Da bi građanska Bosna i Hercegovina imala ikakve šanse za uspjeh, ona najprije mora zaživjeti na polju ideja. Ideja o građanskoj državi mora biti definirana, konsolidirana i tvrdoglavo zagovarana od probosanskih snaga, sve do dana kada ono što se danas čini politički nemogućim, ne postane politički neizbježno.

Danijal Hadžović

~ Slobodna Bosna

Mišljenja iznešena u tekstovima ne označavaju nužno stavove portala Demos.ba