~ Portal za razvoj demokratske i pravne svijesti u BiH ~

~ Korupcija je rak za demokratiju ~

Log In

Politički Zagreb i političko Sarajevo: Šta da se radi?

Andrej Plenković

Za dva mjeseca Hrvatska, sistemom rotacije, preuzima predsjedavanje Evropskom Unijom. To je dobra vijest za našeg zapadnog susjeda, lijepa prilika da se Plenković malo šepuri tokom šestomjesečnog potvrđivanja onoga što, nažalost, odavno znamo: raskorak između želja i mogućnosti, vodeći je hrvatski sport.

Vjerovati da će Hrvatska u prvoj polovini naredne godine, koristeći funkciju predsjedavajuće države EU, snažno uticati na ubrzanje procesa približavanja balkanskih zemalja briselskom gravitacionom polju, spada u sferu čuda a ako bi se mirakul slučajno desio, bio bi to ohrabrujući znak rasta uticaja malih država u povlaštenom klubu dvadeset osam zemalja članica evropske kontinentalne utopije. Teško je to očekivati zbog sijaset razloga političke i geopolitičke prirode, kao i zbog crva sumnje koji analitički rovari po javno saopćenoj preferenciji hrvatske vlade da je njen strateški cilj ulazak i Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju a da se stvarno želi samo iskrcavanje bosanskohercegovačkih građana sa hrvatskom putovnicom na zapadnu obalu svijeta.

Budući da su posljednjih godina zlokobne predrasude prema BiH, naročito prema građanima koji se u činu molitve okreću prema Meki, transformirane u stvarne politike desnoorijentiranih ideologija u Republici Hrvatskoj kojima se zahtijeva etnoteritorijalni suverenitet bosanskohercegovačkih Hrvata nad jednim zamišljenim dijelom naše zajedničke domovine, prije je očekivati da će u narednim mjesecima hrvatska vlada svoju predsjedavajuću poziciju koristiti za lobiranja u smjeru političke materijalizacije halucinogenih desničarskih predstava o Bošnjacima kao prijetećem Drugom, kako bi EU, korak po korak, prihvatila ideju o neminovnosti podjele BiH na tri monoetničke teritorije.

Desi li se, uz ovakav, multietničkoj BiH još uvijek neskloni geopolitički ambijent suvremenog svijeta, da na izborima za predsjednika Hrvatske pobjedu odnese aktualna predsjednica KGK kao prazni supstrat desničarske bosnofobije ili folklorni nacionalist-pjevač MŠ, simplificirane predstave o Bosni i Hercegovini nastaviće da obesmišljavaju svaku konstruktivnu ideju koja bi vodila poboljšanju odnosa između dvije države i povratku napuklog povjerenja između dijelova dviju etnonacionalnih zajednica u BiH.

Odsustvo politike

Gotovo tri decenije trovanja odnosa između Bošnjaka i Hrvata (što je tragična posljedica gladi za teritorijom Tuđmanovog operetnog režima u kojemu je libreto svake politike bilo ispravljanje „hrvatske kifle“ na račun BiH), nije dalo nikakav pozitivan rezultat, niti sa stanovišta hrvatskih, niti sa stanovišta bošnjačkih političkih i geopolitičkih imaginacija o BiH, a da o interesu običnog građanina BiH i ne govorimo. Ni jedna nacionalistička politika nije uspjela u nakanama da privedu Bosnu svojoj slici svijeta, pa se nastavlja duga beskonačnost u kojoj se HDZ i SDA međusobno hrane i k’o uvažavaju, jer nijedna ni druga politika ne mogu biti realizirane.

Problem je što ta očiglednost, to kontinuirano stajanje u mjestu, ne proizvodi promjenu političke stvarnosti, pa bez obzira na kolosalne neuspjehe nacionalističkih politika u BiH, one su i dalje kruh i so u ovoj zemlji, čak nas isti ljudi maltretiraju godinama i toliko su drski da višedecenijsko rastakanje države imenuju uspjehom Bosne i Hercegovine. Za te politike rastakanje BiH očigledno i jeste uspjeh. I potpuno je nevažno, jer u politici se gleda rezultat a ne intencija, da li je bošnjačka politika (SDA) tu destrukciju države radila zbog neznanja ili zbog volje za unutrašnjom podjelom a hrvatska (HDZ) zbog antibosanske hercegbosanske namjere, rezultat je ništavan i zahtjeva promjenu političke paradigme.

Kako se o unutrašnjoj politici u Bosni i Hercegovini, na fonu argumentacije saopćene u ovome tekstu kao i na fonu nacionalističke kontraargumentacije ili neke treće, manje-više piše, vrijeme je da se ponudi neka nova kreativna ideja a koja se tiče politike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, jer ta politika radikalno izostaje. Ona izostaje, jer je politika hrvatskih vlasti prema BiH, ustvari, politika HDZ BiH kao vanjska politike Republike Hrvatske, što je rijedak slučaj u historiji diplomacije.

Dejtonska Bosna i njeni “garanti”

Zlo se nikada ne umara. Dokaz za ovaj aksiom su antibosanske politike koje se prostiru historijom i geografijom Bosne u različitim dionicama povijesti i bez obzira što iz generacije u generaciju đavolske politike ne uspijevaju dekapitirati ovu zemlju, one nastavljaju da je neumorno i udarnički ubijaju bez obzira što ne uspijevaju da joj zadaju konačni udarac i da odstrane njenu glavu sa Tijela svijeta.

Nažalost, neuspjeh samo multiplicira tu ubilačku volju za poništenjem jednog načina života pa činjenica ni da rat protiv Bosne i Hercegovine nije uspio napraviti ni veliku Srbiju, ni, uzročno-posljedično veliku Hrvatsku, niti činjenica da je vodeća svjetska sila stala iza BiH i 25 godina ne popušta u odbrani Clintonovog velikog vanjskopolitičkog uspjeha, nisu dovoljni da se iblisi umore, već nastavljaju, protivno svim znakovima koje šalje historija, neumorno raditi protiv sopstvenih građana, uvjerivši ih da je njihov najveći interes da ne grade sopstvenu državu kao političku zajednicu svih svojih ljudi istovremeno i na svakom mjestu.

Tako smo kao društvo upali u limb apatije i beznađa iz kojih se ne može izaći bez promjene ovih surovih nacionalističkih postavki čiji akteri svaki oblik suradnje kojom se prekoračuju granice nacionalizma proglašavaju izdajom, a građani, navikli na suspenziju normalne proizvodnje života, ne vide ništa sporno u davanju glasova onima koji neće suradnju a ne onima koji hoće. Zamislite koji je to stepen političkog ludila kada npr. SNSD optužuje opoziciju u RS-u da hoće suradnju sa SDA. Pa šta treba, rat?

No u ovom tekstu primarno nas zanima nezainteresiranost političkog Zagreba (nije samo Sarajevo političko, pa red je da uvedemo u jezik i politički Beograd i politički Zagreb) da napusti neproduktivno nacionalističko jahanje na praznoj, lažnoj i opasnoj tezi da je Hrvatska garant dejtonske BiH a kada bi to bilo istinito to bi značilo da je politički Zagreb jedan od glavnih uzroka tzv. institucionalne neravnopravnosti hrvatskog naroda, budući da kao garant mora istrajavati na očuvanju postojećeg dejtonskog poretka a ne njegovoj promjeni, bez koje navodno nije moguće popraviti institucionalni položaj hrvatskog naroda u BiH.

No, da li je uopće realno da se u političkom Zagrebu konstituira nova politika prijateljstva prema političkom Sarajevu, koja će zaustaviti iracionalnu politiku proizvodnje nacionalne manjine od bosanskohercegovačkih Hrvata kao autohtonih građana svoje domovine a to se čini kroz Ustav Republike Hrvatske formulacijom o obavezi Hrvatske da skrbi za Hrvate van domovine, pri čemu Hrvati BiH nisu izdvojeni iz te brige i iz te formulacije, pa bi bilo važno sa stanovišta međunarodnog prava objasniti kako su onda Hrvati u Australiji nacionalna manjina a u BiH nisu. Pa naravno da nisu, samo što Hrvatska o tome ništa ne razumije niti želi da zna.

Ustav Republike Hrvatske

Što se autora ovoga teksta tiče, nikada neću pristati na to da su Hrvati, građani BiH, nacionalna manjina, a u što ih Zagreb (a ne samo jeftini, primitivni, novorođeni, vanpovijesni bošnjački nacionalizam) opijen kvaziimperijalnim starateljstvom pretvara. Nažalost, u hrvatskom političkom životu se to političko sljepilo uopće ne problematizira, pa, iako je BiH po objektivnim kriterijima stvarnosti, najvažnije geostrateško pitanje Hrvatske, to pitance je de facto prepušteno lobističkoj, obavještajnoj, medijskoj i političkoekonomskoj mreži HDZ-a BiH u Hrvatskoj i hrvatska vlada ga uopće i ne pomišlja tretirati izvan tog okvira, pa Bosna za politički Zagreb postoji samo kao Čovićevo pitanje što je potvrdio i Ivo Banac u intervjuu za Dnevni Avaz (03.11.2019.) rekavši: “Svaki pametan Hrvat morao bi znati da je napredak BiH u hrvatskom interesu. No, takvo što se baš i ne može prepoznati u Plenkovićevoj politici, koja je u kontinuitetu tuđmanovskog pristupa Bosni i Hercegovini i zato povijesno glupa i po tomu štetna, ne samo za Bosnu i Hercegovinu nego i za Hrvatsku. Morate znati da je Bosna i Hercegovina prava tabu tema u Hrvatskoj. Može se pričati o svemu i svačemu na vrlo uključiv način, ali, kad je riječ o Bosni i Hercegovini, onda se traži jednoumlje. Bosna ne postoji ni u ovoj predsjedničkoj kampanji.”

Da politički Zagreb nije toliko ovisan o HDZ-u BiH, bilo bi idealno vrijeme za promociju nove hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini koja bi bila zasnovana na strateškom prevratu u smjeru podrške visokodecentraliziranoj ali ujedinjujućoj i funkcionalno hijerarhizirajućoj državi, što bi uključivalo, ako je potrebno, a vjerovatno jeste, i izmjenu Ustava Republike Hrvatske s ciljem da se Hrvati Bosne i Hercegovine prestanu tretirati kao nacionalna manjina svepokroviteljske hrvatske države.

To ne priječi Republiku Hrvatsku da, ako želi, u svoj Ustav ugradi odrednicu o obavezi svekolike podrške Hrvatima u BiH kao autentičnim građanima svoje domovine BiH, koji nikako ne mogu biti u istom, manjinskom razredu sa Hrvatima Australije, Njemačke, Austrije, SAD-a… E sad, to što će u nacionalističkim hrvatskim krugovima ovo biti dočekano na nož, samo zbog mog orijentalnog imena, ja tu ništa ne mogu. Predrasude i organizirana neinformiranost su inače glavni i dominirajući sadržaj politike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, čak toliko da je u percepciji hrvatskog sistemskog nacionalizma u Zagrebu i poluMostaru, za Hrvate i BiH i Hrvatske, manja opasnost državni teritorijalni nacionalizam Srbije i sistemsko velikodržavlje beogradskih režima, nego što je to islamski radikalizam, koji je u smislu ozbiljne politike, prazan pojam. No, htijenje radikaliziranih nacionalističkih krugova je da se “više ne živi s muslimanima” i to je filozofija i duhovnost koja je upisana u pokušaj transformacije multietničke Bosne i Hercegovine u suetničku. Nažalost, takvo viđenje može uticati na jačanje muslimanskog religijskog nacionalizma, koji, takođe, ne želi u svojoj blizini vidjeti Drugog. To je još uvijek zanemarljiv proces ali vrijedi ga konotirati kao sekundarnu tendenciju.

Gesta koja nedostaje

Prethodne impresije dodatno naglašavaju važnost promjene političke paradigme i treba ih razumijevati kao individualni prilog pokušaju resetiranja odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine, sa idejom obnavljanja političkih razgovora između Zagreba i Sarajeva na novoj osnovi koja je izvan bipolarne konfrontacije: ili građanska Bosna ili Herceg Bosna.

Krajnje je neuvjerljivo razvijati političke narative da institucionalnu ravnopravnost bilo kog naroda u BiH pa tako i hrvatskog nije moguće ostvariti izvan primordijalnih, predpolitičkih pristupa HDZ-a s jedne strane i, s druge strane, naivno je misliti da se za tvrdo nacionalističko razumijevanje građanstva može dobiti većinska podrška Hrvata u BiH. To su računi bez krčmara i zato je potrebna nova politika, s onu stranu postojećih neprijateljskih obrazaca, a koja će biti zasnovana na prethodnom konsenzualnom uvjerenju Zagreba i Sarajeva da je moguć institucionalni dizajn BiH koji je čini građanskom državom kao što su to i Hrvatska i Srbija i Švicarska i Njemačka… a da istovremeno, kolektivna prava budu u potpunosti položena u taj novi institucionalni dizajn.

Za taj preokret najpotrebnija je jedna neočekivana gesta političkog Zagreba koja bi obnovila sjećanje na ono vrijeme kada je u Hrvatskoj postojala jasna politička vododjelnica između ideologija hrvatskog integralizma koje motre Bosnu kao hrvatski povijesni prostor, i politike koja Bosnu uvažava kao respektabilnu državu koja ima pravo razvijati se kao liberalna demokratija izvan predrasudne, primitivne plemenske kohabitacije nacionalističkih elitokracija.

Ta gesta morala bi ići u pravcu proizvodnje politike ali i kulturnih i medijskih aktivnosti koje vode ka okončanju istočnog grijeha Republike Hrvatske (a Bosna to sigurno jeste) kroz afirmaciju i manjinskih hrvatskih politika u BiH a ne samo HDZ-ovih. Te politike, svjesne strahotnih posljedica HDZ-ove vladavine za budućnost Hrvata Bosne i Hercegovine moraju biti priznate u Hrvatskoj kao hrvatske probosanskohercegovačke politike i kontinuirano favorizirane u političkom i medijskom polju Republike Hrvatske a ne, kao što je već dugo tako, da budu izbrisane iz hrvatske nacionalne memorije kao da ih uopće nema. Snažno zagovaram da sve političke opcije i uticajni hrvatski intelektualci, novinari, javne ličnosti… koji dijele zabrinutost zbog samoubilačke politike HDZ-a spram bh. Hrvata, počnu govoriti o Bosni na drugačiji način, proizvodeći novu političku atmosferu koja bi podsjećala na politički zemljotres sličan onome koji su napravili Mesić, Manolić, Hlad, Kriste i drugi, razilazeći se 1994. s Tuđmanom zbog bosanskog pitanja.

Bilo bi gotovo idealno kada bi u samom HDZ-u Hrvatske došlo do napukline glede Bosne i da se pojave novi “mladobosanci” spremni baciti rukavicu u lice ovog mrzilačkog bezumlja. No, kako je to teško očekivati od Plenkovićevog HDZ-a, nada leži u malim strankama jakih personaliteta, pa mislim da je pravo vrijeme da Anka Mrak Tiritaš, Vesna Pusić, Krešo Beljak, općenito amsterdamska koalicija, SDP (ja se još uvijek nadam), parlamentarna i vanparlamentarna opozicija, Dragan Markovina i općenito hrvatska ljevica, mediji i slobodnomisleći intelektualci, započnu rad na političkoj platformi za novu, progresivnu politiku Hrvatske prema BiH. Politiku koja će biti s onu stranu mrtve, smrti okrenute politike HDZ BiH i Hrvatske.

To je politički zahtjev prvog reda ako se hoće Bosna i Hercegovina i zajedno s njom i u njoj progres, boljitak i sveukupni ljudski napredak Hrvata Bosne i Hercegovine.

Dvadeset pet je godina od kada su Manolić, Mesić i drugi napustili Tuđmana zbog politike prema Bosni i Hercegovini. Nažalost, tuđmanovska politika ostala je dominirajuća svih ovih godina ne proizvevši ništa, ama baš ništa kvalitativno novo i dobro. Sada je vrijeme za novu probosansku hrvatsku politiku snaženjem u javnoj i političkoj sferi novih ideja i hrabrih ljudi, sposobnih da se odlijepe od hdzovskog isforsiranog nerazumijevanja Bosne i Hercegovine koje je prekrilo Republiku Hrvatsku baš kao da je Sarajevo Ulan Bator, a Bosna daleki, nepoznati svijet.

Nerzuk Ćurak

(tacno.net)

~ Demos

Mišljenja iznešena u tekstovima ne označavaju nužno stavove portala Demos.ba