~ Portal za razvoj demokratske i pravne svijesti u BiH ~

~ Korupcija je rak za demokratiju ~

Log In

Paralelni sustavi i paralelne institucije kojima upravljaju stranke i vjerske zajednice

U vrijeme ekonomske krize 2008. i recesije koja je potom uslijedila zahvativši veći dio europskog kontinenta, krizni diskurs je ušao i u svakodnevni jezik. Kriza je bila glavni trop kojim se opisivala i opća društvena klima i politička situacija, ali i individualna egzistencija i njena psihološka dimenzija. U to vrijeme kriza se uvukla i u neobavezne i usputne razgovore koje uza sav trud nekad ne možete zaobići. Razgovor bi se obično zadržavao u zadatim stilskim gabaritima: pitanje “Kako kod vas u XY?” bi nailazilo na odgovor “A znate, kriza je…” i nastavilo bi se eventualno dubljim uvidima u manifestacije krize ili bi pak naprasno završavalo uvođenjem neke još konvencionalnije teme.

Kad bih se našao u ovakvoj komunikacijskoj situaciji u Bosni i Hercegovini, što je bilo prilično često, gotovo bih uvijek nailazio na nastavak gore opisanog razgovora na sljedeći način: “Ma dobro je to. Kod nas je stalno kriza.” Nažalost, tada nisam vidio koristi u bilježenju ili bar praćenju statistike takvih odgovora i njihovih stilskih varijacija. Upravo suprotno, vrlo često me nervirala njihova učestalost i jednoobraznost tako da sam pokušavao nalaziti nove metode zaobilaženja takvih razgovora ili osmišljanja odgovora koji nas neće odvesti u priču o “vječnoj krizi”.

Suvišnost izbora

Ta “vječna kriza” je pritom podrazumijevala i možda čak mazohistički podebljavala taj status sui generis koji si je Bosna i Hercegovina priskrbila još tijekom socijalističke Jugoslavije kao republika bez titularnog naroda (odnosno s više njih), a posebice u ratu i nakon njega kao tobože nerješiv gordijski čvor međunacionalnih odnosa i njihovih političko-institucionalnih aranžmana. Uostalom, za to i danas slovi izazivajući zazor pa i kod onog dijela malobrojne populacije koja se može pohvaliti da živi od praćenja situacije u regionu ili pak ima dovoljno vremena i resursa da provodi slobodno vrijeme skrolajući vijesti iz svijeta ili gledajući Al Jazeeru Balkans.

Bosna i Hercegovina je i dalje prekomplicirana, vječno krizna i neobjašnjiva. Njena krizna sudbina se svela na tuce odluka Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP) koje dovode u pitanje dejtonski sporazum i ustav te demokratske procese propisane ovim ustavom. On prema ESLJP-u privilegira konstitutivne narode (presuda u slučajevima Sejdić i Finci te Zornić) i uvodi teritorijalni princip (presuda u slučaju Pilav) u ostvarivanju pasivnog i aktivnog glasačkog prava po kojem ako ste Bošnjak ili Hrvat u Republici Srpskoj – nemate se pravo kandidirati i glasati na izborima za članove predsjedništva iz reda svoga naroda. Te presude od 2009. naovamo su postale opće mjesto u bh. političkom životu, odnosno simbol ili pravna potvrda one “vječne krize”, ali ovoga puta s više, europske instance. Takve odluke suda stvaraju pravnu potrebu za promjenom ustavnih aranžmana, odnosno prividni pritisak na predstavnike političkih stranaka koje sjede u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da se dogovore o budućnosti države čija se “vječna kriza” još i produbila nakon 2006. i propasti zadnjeg dogovora oko ustavnih reformi.

U suštini te “vječne krize” koja je jednako prisutna u jeziku prodavačice, taksista, ali i novinara i analitičara je upravo ovaj scenarij koji se uvelike ne mijenja nakon provedenih izbora: presuda suda pa pregovori bez kraja i konca. Izbori samo tu krizu dodatno naglašavaju poput onih zadnjih. Tako da činjenica što danas, godinu dana nakon izbora iz listopada 2018. Bosna i Hercegovina nema uspostavljenu izvršnu vlast na razini države (Vijeće ministara BiH) nije posljedica nekog specifičnog rezultata tih izbora nego ovog dugoročnog kriznog scenarija koji očito ne remeti funkcioniranje političkog života, a niti podršku vodećim nacionalnim strankama. Pritom, kao što smo svjedočili u prethodnim mandatima, funkcioniranje izvršne vlasti na razini države i ne ovisi puno o samom dogovoru između aktera koji imaju matematičku većinu, nego o komplementarnosti tog dogovora s interesima i akterima na drugim razinama vlasti poput entiteta. Drugim riječima, paralelizam vlasti je upisan u strukturu Bosne i Hercegovine i samo pospješuje narativ o vječnoj krizi i zazor od Bosne i Hercegovine i tamošnje političke situacije.

Grad slučaj i presuda iz Strasbourga

I u tom kontinuumu od zazora s jedne strane do kriznog fatalizma s druge, a koji u mom slučaju funkcioniraju kao jedno, posebno je mjesto pripalo Mostaru kao svojevrsnoj metonimiji “vječne krize” prebačene na lokalnu razinu. Priča o toj mostarskoj vječnoj krizi ili gradu slučaju traje od samog rata. Mostar naime nikad u svojoj postsocijalističkoj povijesti nije dobio funkcionalan statut koji je proizašao iz dogovora političkih predstavnika dva najbrojnija naroda. Recentna politička sudbina Mostara je određena odlukom Ustavnog suda BiH iz 2008. prema kojem se dijelovi gradskog statuta koje je 2004. nametnuo tadašnji Visoki predstavnik međunarodne zajednice Paddy Ashdown proglašavaju neustavnim. U međuvremenu se Statut Grada Mostara nije mijenjao i nakon isteka mandata Gradskog vijeća 2012. nisu se održali izbori u ovom gradu.

Drugim riječima, Mostar nema gradsku vlast već sedam godina, a gradonačelnik Ljubo Bešlić (HDZBiH) je u istom tom periodu obnašao funkciju gradonačelnika u tehničkom mandatu. To u praksi znači da je Mostar posljednjih godina grad na hladni pogon gdje je svaki novi proračun isključivo tehnički. Prevedeno na jezik interesne matematike – taj budžet pokriva samo plaće zaposlenih u gradskim firmama i uredima. Nema nikakvu razvojnu niti socijalnu dimenziju jer nema gradskog vijeća koje bi u nekom idealnom scenariju donijelo takav tip proračuna. Dakle, kao što je Bosna i Hercegovina sui generis u nekom balkanskom i “eksju” kontekstu, to je Mostar u užem bosanskohercegovačkom kontekstu. Paradoks grad koji je istovremeno jedini u kojem ne dominira jedan većinski narod, ali upravo zato i jedini koji ne funkcionira.

Mostarski slučaj je, međutim, nedavno dobio svoj europski pravorijek i to odlukom strazburškog suda u slučaju koji je podnijela Irma Baralija, mostarska čelnica liberalne Naše stranke koja se žalila na nemogućnost ostvarivanja biračkog prava zbog neodržavanja lokalnih izbora u ovom gradu od 2008. godine. ESLJP je tom odlukom prihvatio argumentaciju Baralije, odnosno njenu tužbu i naložilo Parlamentarnoj skupštini da izvoli osigurati vladavinu prava, odnosno provođenje lokalnih izbora u ovom gradu što iziskuje prvenstveno dogovor dvije najveće nacionalne stranke HDZBiH i SDA, ali i okupljanje dodatnih glasova (primarno srpskih stranaka) jer bi za spomenute izmjene statuta odnosno uvjete za održavanje izbora trebalo osigurati dovoljno glasova u državnom parlamentu o čijem smo nefunkcioniranju već ranije govorili. Ukoliko se to ne dogodi u idućih pola godine, ESLJP će naložiti Ustavnom sudu BiH da donese privremenu odluku koja bi omogućila održavanje lokalnih izbora u Mostaru i time okončala ovu dugotrajnu krizu. No je li doista kraj te krize u raspisivanju izbora i što se zapravo krije iza tužbe lokalne čelnice Naše stranke?

Povratak demokracije?

“Željno se očekuje povratak demokracije u Mostar”, izjavila je nedavno jedna od lokalnih političarki iz Naše stranke. No teško da taj “povratak” donosi išta ovom gradu osim još jedne lažne nade. Jer nemojmo se zavaravati, grad i država unatoč “vječnoj krizi” funkcioniraju, samo što je to funkcioniranje uvelike ograničeno klasnim, interesnim i institucionalnim barijerama. A održavanje izbora i željni povratak u formalne okvire demokracije tu činjenicu neće promijeniti jer ne odgovara na pitanje: a kakve to demokracije? Život u Mostaru, kao i u ostatku države, nije stao pa čekao da se uspostavi funkcioniranje pravne države, demokratskog sustava ili pak dogovor političkih elita u nekoj od kafana i restorana kako to obično biva. “Vječna kriza” znači i iznalaženje različitih metoda preživljavanja i snalaženja.

Paralelni sustavi i paralelne institucije kojima upravljaju stranke ili manjim dijelom vjerske zajednice, kao i sami ustroj države na više razina omogućuje privid funkcioniranja gdje činjenica da grad ne sudjeluje u demokratskim procesima ne ugrožava previše taj privid. Isti argument vrijedi i za razumijevanje funkcioniranja države koja unatoč odvijanju prividnog demokratskog života nikako da se riješi narativa i realnosti “vječne krize”. Uz klasični argument jakih stranačkih mreža i glasačke baze koja se povlači iz javnih institucija i poduzeća, u toj računici preživljavanja valja uzeti u obzir i neformalni sustav socijalne podrške koji se uvelike oslanja na obitelj i dotacije iz dijaspore koja se liberalizacijom tržišta rada u nekim europskim državama povećava iz dana u dan. Najnoviji val iseljavanja je krenuo 2013. ulaskom Hrvatske u Europsku uniju što je Hrvatima iz BiH omogućilo da posao i egzistenciju traže i izvan BiH, ali i izvan Hrvatske, što je bio slučaj do tada. Otvaranje tržišta rada u specifičnim sektorima u Njemačkoj pa onda i u Sloveniji, omogućio je i Srbima i Bošnjacima da zaobiđu standardne barijere koje dočekuje radnike iz država ne-članica Europske unije. Drugim riječima, ukoliko ne uspijevate naći vlastito mjesto u paralelnom sustavu, nalazite ga izvan države.

Naivnost naših demokrata

To su samo fragmenti društvene slike koja poništava tezu da je “vječna kriza” specifikum Bosne i Hercegovine (ovakve se argumenti uz manje preinake mogu primijeniti i na neke druge države) i da će politička implementacija odluka ESLJP-a donijeti “željno iščekivanu demokraciju” ili u produžetku tog argumenta: bolji život, odnosno, kraj “vječne krize”. Ako se ponovno vratimo na slučaj Mostara koji nam ovdje služi kao lakmus papir, krah najvećeg poslodavca i poduzeća ovog ljeta, Aluminija, nije izazvao veći socijalni bunt ne samo zato što ne postoje demokratski uvjeti ili institucije kojima se taj bunt da izraziti (funkcionalni i neovisni sindikati) nego upravo zato što je preživljavanje onkraj tih institucija i procedura već odavno postala realnost i izraz socijalnog bunta. Radna migracija je tek krajnja forma toga.

Nije ni čudno da u tom kontekstu akteri iz Naše stranke postaju podnositelji tužbe pred ESLJP-om i glavni nositelji i promotori teze o povratku demokracije kao ključnom preduvjetu za funkcioniranje društva i izlazak iz “vječne krize”. Rječnikom klasnog determinizma, takva iluzija i odgovara prosvijećenoj, liberalnoj višoj srednjoj klasi koja čini većinsko članstvo te stranke. Ali to je realno politički i ideološki domet takve stranke. Jer kao što smo pokušali pokazati, unatoč “vječnoj krizi” i deficitima demokracije, život funkcionira na nekom drugom paralelnom kolosijeku u kojem nema demokratskih institucija. Tamo postoje stranačke baze koje su preuzele javne institucije i poduzeća, obitelj i vjerske zajednice, i ukoliko ne uspijevate naći vlastito mjesto u tim strukturama izlaz je migracija.

Naša stranka danas svjedoči tom paralelnom sustavu na primjeru raznih institucija u Kantonu Sarajevo koje opstoje po ovom principu i blokiraju funkcioniranje demokratski izabrane vlasti u kojoj je Naša stranka bitan faktor. Tim strukturama ne treba demokracija, kao što i SDA-u i HDZ-u ne treba vladavina prava niti izbori u Mostaru. Zajedno sa SNSD-om ne uspijevaju naći izlazak iz vječne krize jer im to realno nije nasušna potreba. Vlast se događa na nekoj drugoj razini i među nekim drugim instancama: u parastrukturama i interesnim koalicijama daleko od presuda Europskog suda za ljudska prava. Naša stranka u tom kontekstu nema vlastitu izbornu bazu jer oni koji bi iz klasnih interesa možda i trebali podržavati liberalnu opciju, vjerojatno su već prihvatili funkcioniranje po principima paralelnih struktura i interesnih dogovora. Jedino što preostaje je igranje na građanski sentiment i formalnu demokraciju što u situaciji funkcionalne “vječne krize” znači i kratak politički život, a pogotovo u Mostaru.

Autor: Mario Kikaš, Bilten.org

 

~ Demos

Mišljenja iznešena u tekstovima ne označavaju nužno stavove portala Demos.ba