~ Portal za razvoj demokratske i pravne svijesti u BiH ~

~ Korupcija je rak za demokratiju ~

Log In

Herceg-Bosna na tamnoj stranici historije kao i njenja prethodnica NDH

Nakon pravosnažne osuđujuće presude izrečene pred Haškim tribunalom u slučaju „Jadranko Prlić i ostali“, uloga Hrvatske zajednice Herceg-Bosna uvrštena je na tamne stranice historije balkanskih prostora, baš kao i njena prethodnica Nezavisna Država Hrvatska.

 

Dr. Amir Kliko, v. d. direktora Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, jedan je od mlađih bosanskohercegovačkih historičara koji se na znanstveni i činjenično utemeljen način posvetio ovoj temi govrio je u intervjuu za Stav.

- Može li se kazati da su agresivne aktivnosti politike NDH samo zaleđene 1944. godine i da je Herceg-Bosna 1993. godine samo nastavila ondje gdje je NDH stala?

KLIKO: Nezavisna Država Hrvatska i Hrvatska zajednica Herceg-Bosna uveliko se razlikuju kada je u pitanju njihov odnos prema Bosni i Hercegovini, a naročito prema Bošnjacima i Srbima. Prva je željela cijelu Bosnu i Hercegovinu, etnički „očišćenu“ od Srba. Druga je priželjkivala dio Bosne i Hercegovine, etnički „očišćen“ od Bošnjaka i Srba. Mogli bismo reći da se NDH više „bavila“ Srbima, a Herceg-Bosna uglavnom Bošnjacima i da je Ante Pavelić nastojao pridobiti podršku muslimana za realizaciju svojih ciljeva, a Franjo Tuđman podršku Srba iako ga je međunarodna zajednica, Katolička crkva i znatan dio hrvatske akademske, političke i općenito društvene zajednice primorao na saradnju s Bošnjacima.

- I pored presude suda u Hagu u slučaju hercegbosanske šestorke „Prlić i ostali“, u kojoj je utvrđen udruženi zločinački poduhvat (UZP), HDZ-ove politike i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini obznanile su da ne priznaju hašku presudu, dok su se od ustaškog „naslijeđa“ iz vremena NDH, barem deklarativno, distancirale. Kako kao znanstvenik gledate na te činjenice?

KLIKO: Jednostavno. Nezavisna Država Hrvatska međunarodno je poznata kao fašistička zločinačka tvorevina. Modernoj Hrvatskoj bilo bi politički suludo ne distancirati se od nje, barem deklarativno kako vi kažete. S druge strane, prihvaćanje haške presude modernu Hrvatsku ponovo bi vratilo u poređenje s NDH. Ta presuda, zaista, Hrvatskoj iz devedesetih godina daje lik NDH kojeg se, kako utvrdismo, nastoji svim silama riješiti. To je ipak sekundarni razlog. Primarni je činjenica da haška presuda može imati i konkretne i neugodne posljedice za Hrvatsku.

Osim toga, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je u vlasti još uvijek ista stranka zbog čijeg djelovanja su spomenuti čelnici Herceg-Bosne osuđeni za udruženi zločinački poduhvat. Prihvatanje takve kvalifikacije jeste prihvatanje i odgovornosti za njegovo organiziranje. Dakle, nedistaniciranje od NDH i prihvatanje haške presude ima podjednako negativne posljedice za hrvatsko državno rukovodstvo. Neprihvatanje haške presude vrlo izražajno dokazuje kako su počinjeni zločini i aktivnosti Herceg-Bosne zaista gnusni jer se Hrvatska ne smije i ne želi dovoditi ni u kakvu vezu s njima. Na to gledam s pozitivne strane, kao na najbolju potvrdu zločinačkog karaktera Herceg-Bosne. Međunarodni sud dokazao je udruženi zločinački poduhvat. U to nema nikakve sumnje. Logična posljedica jeste hrvatsko odbijanje presude. Njeno prihvatanje jeste i prihvatanje pravne i političke odgovornosti, ali i sramote. Hrvatska historija dovoljno je već osramoćena Nezavisnom Državom Hrvatskom. Desetljećima se Hrvatska pokušava „oprati“ od tog ružnog naslijeđa. Ne treba joj na tu sramotu još i hercegbosanska.

- Dovoljno je jasno da Dragan Čović i HDZBiH izdašno koriste usluge historičara i akademskih radnika iz Zagreba okupljenih oko Miroslava Tuđmana. Budući da se radi o događajima 90-ih godina u Bosni i Hercegovini, skoro na dnevnom nivou oglašava se dr. Ivica Lučić, „samoproglašeni svestrani poznavalac povijesti Hrvata od stoljeća sedmog do Bijelog puta“, unoseći niz netačnosti u javni diskurs. Kako gledate na njegove predodžbe historije i smatrate li da bi one mogle imati negativan utjecaj na prilike u Bosni i Hercegovini?

KLIKO: Dr. Lučić, kao što je svima odlično poznato, bio je angažiran u SIS-u HZHB za vrijeme i nakon rata. Jedno vrijeme je i vodio službu, a koliko mi je poznato on ju je i osnovao. Bilo bi nerealno očekivati da dr. Lučić ima prema Bosni i Hercegovini mnogo drugačije stavove od onih koje je iznio Franji Tuđmanu 11. juna 1994. godine. On kaže: ...Ja nisam sretan Vašingtonskim sporazumima. Ja sam kao Ljubušak, Hercegovac, bio za jednu drugu varijantu. Ja sam praktično veliko Hrvat, ja sam htio bar Banovinu Hrvatsku, nezavisnu, tek potpuno, bez ikakvih, bez Muslimana, bez Srba itd...

Spomenut ću još jedan zanimljiv ratni nastup Ivice Lučića koji živo ilustrira njegovu duboku involviranost u događaje, a što uzrokuje ozbiljne i neotklonjive sumnje u njegov kredibilitet kao sadašnjeg historičara. Pred večer 16. januara 1993, za vrijeme napada hrvatskih snaga na Gornji Vakuf, održan je u tom gradu sastanak delegacija HVO-a i ARBiH. U hrvatskoj delegaciji bio je i Ivica Lučić. Na početku sastanka predstavio se kao Mirko Radić. Hrvatska delegacija nastupila je vrlo oštro i agresivno. Ultimativno je tražila ispunjenje svojih zahtjeva koji su, zapravo, bili traženje bezuslovne kapitulacije ARBiH i njena predaja Gornjeg Vakufa. Ni u kojem slučaju to nije bila ponuda za mirno rješavanje krize. Rok za prihvatanje zahtjeva bio je 24 sata što pokazuje agresivan i beskompromisan pristup hrvatske delegacije. Ona je zaprijetila ARBiH da HVO neće da snosi odgovornost za posljedice koje će proisteći iz odbijanja: Ovo je predviđeno tako da se sutra izvrši… nećemo čekati prekosutra...Granice su zatvorene i vojska je već spremna da krene. Neće se otvoriti granice, nizašto, sve dok se problem ne riješi. Delegacija je još upozorila da smrt i jednog Hrvata u međuvremenu može izazvati skraćenje roka izvršenja.

S obzirom na to da ARBiH nije prihvatila ultimatum, prijetnje hrvatske delegacije, u kojoj je bio i Ivica Lučić, ostvarene su. Hrvatske snage su s još većom žestinom napale ARBiH na gornjovakufskoj općini. Što se tiče Vašeg konkretnog pitanja, siguran sam da Lučićevo tumačenje bosanskohercegovačke historije ne može proizvesti nikakvo štetno djelovanje za prilike u Bosni i Hercegovini jer je detaljno poznata njegova uloga u najvišim i najvažnijim organima HZHB, a osim toga njegove tvrdnje su prepoznatljivo neprihvatljive čak i prosječnim poznavaocima bosanskohercegovačke prošlosti. Bez obzira koliko se trudi prikazati kao nepristrasan historičar i profesionalan analitičar, Lučić ipak samo uspješno ostavlja dojam zaista kvalitetnog obavještajca kakvog bi poželjele i obavještajne službe vodećih svjetskih sila, perfektnog načina izražavanja i zavidne inteligencije. Zanimljivo je da je i Franjo Tuđman bio obavještajac kod partizana, ali i poslijeratni hrvatski historičar. Možda je to uticalo na obavještajca Lučića da i on nastavi svoje djelovanje kao historičar nakon što su se topovske cijevi ohladile, a tranšeje zarušile.

 
- Predsjednik HDZBiH Dragan Čović nedavno je pozvao Hrvate u Bosni i Hercegovini da očuvaju Herceg-Bosnu. Da li je Čovićeva Herceg-Bosna usporediva s ratnom Herceg-Bosnom Mate Bobana?

 

KLIKO: Naravno da je usporediva, ali i još manje ostvariva nego Bobanova. Radije bih govorio o njenoj ostvarivosti nego o sličnosti. Zajednička je ideja, a sličnost je uslovljena potpuno različitim unutrašnjim i međunarodnim okolnostima. Za razliku od Bobana koji je imao iza leđa Franju Tuđmana, Čović ima Kolindu Grabar-Kitarović. Ona se ni po jednoj stavci ocjene kvaliteta političkog lidera ne može porediti s Tuđmanom. Njeni saradnici nisu ni sjena Tuđmanovih. Dalje, Boban je imao iza sebe solidnu vojsku i državnu organizaciju, a Čović nema ni zaštitarsku agenciju. Moglo bi se unedogled nabrajati razlike između, kako ste rekli, Čovićeve i Bobanove Herceg-Bosne. Čovićeva je samo „tigar na papiru“ i kako stvari stoje takva će i ostati, a Bobanova je ipak imala značajnu vojničku snagu i predstavljala je stvarnu pojavu, a ne imaginarnu prijetnju. Franjo Tuđman obećao je delegaciji travničkih Hrvata 8. marta 1993. da Herceg Bosna neće nikada prestajati postojati. Kazao im je još da će ona i u sklopu bilo čega drugoga opet biti Herceg Bosna… Čović, dakle, ništa novo nije rekao.

- Ako Evropa ne prihvata Bobanovu, postoji li mogućnost da prihvati Čovićevu Herceg-Bosnu?

KLIKO: Nikada Evropa neće prihvatiti nikakvu Herceg-Bosnu kao ni odvajanje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Nema ona ništa protiv Hrvata i Srba nego se plaši šta će se desiti ako Bošnjaci, kao muslimani, ostanu sami u svom entitetu, odnosno državi. Razlozi opstanka Bosne i Hercegovine koji su vrijedili u ratu za Evropu i SAD još uvijek su na snazi i ostat će dugo. Plašeći Evropu muslimanskom opasnošću devedesetih godina 20. stoljeća i navodnom namjerom Bošnjaka da naprave islamsku državu u srcu Evrope, Tuđman i Milošević su je naveli da Srbima i Hrvatima da ulogu policajca za Bošnjake u Bosni i Hercegovini, odnosno zadaću da ostanu s njima u njoj i sprečavaju ih da naprave fantomsku islamsku državu. Srpsko-hrvatska propaganda nije omogućila njenim kreatorima ostvarenje ciljeva koji su očekivali. Naprotiv, otežala im je.

Očekujući da će zapadni svijet dopustiti raspad i podjelu Bosne i Hercegovine zbog opasnosti od „islamskog fundamentalizma“ Srbi i Hrvati su, zapravo, dobili zadaću da ostanu u njoj i svojim prisustvom to sprečavaju. Pogledajte samo kako je organizirana Federacija. Bošnjaci imaju pet „svojih“ kantona, Hrvati imaju tri. Dva kantona, Srednjobosanski i Hercegovačko-neretvanski su „zajednički“ i oni su spona preostalih osam. Oni sprečavaju da Bošnjaci od svojih pet naprave svoj entitet i Hrvati svoj od svoja tri. Odnos Republike Srpske i Federacije također ukazuje na međunarodnu intervenciju dugoročnog sprečavanja teritorijalnog razdvajanja ta dva entiteta. Iako je RS zaseban državni entitet i teritorijalno cjelovita, njene konture i teritorijalni prekid u Brčkom pokazuju da je u praksi neodrživa bez zajedničke državne zajednice s Federacijom. Za zapadni svijet nije pitanje „trećeg“ (hrvatskog) nego „prvog“ (bošnjačkog) entiteta. Svijet ne zanima šta će biti s „trećim“ nego kako će se stvari razvijati s „prvim“. Logična posljedica „trećeg“ entiteta jeste nastanak „prvog“ i to je pravi problem za zapadni svijet.

Praktično je pitanje kako bi se teritorijalno ostvarila nova Herceg-Bosna. Kako bi ona obuhvatila „hrvatske enklave“ u srednjoj Bosni? Nije ih mogla u ratu teritorijalno objediniti sa zapadnom Hercegovinom iako ih je uspjela etnički očistiti od Bošnjaka. Oni su se nakon rata vratili, pa je opet problem kuda s Bošnjacima Busovače, Kiseljaka, Viteza, Žepča, Jajca... Nemoguće je „hrvatske enklave“ u srednjoj Bosni, koje zbog povratka Bošnjaka u njih više nisu „hrvatske“, međusobno povezati, a kamoli sa zapadnom Hercegovinom. Meni se tu nameće samo jedno rješenje kao realno. Tuđman je dao Srbima Bosansku Posavinu da bi s njima postigao teritorijalno razgraničenje i razmjenu stanovništva. To je svima jasno i tu nema nikakve dvojbe. Može li se odgovoriti na pitanje jesu li Grabar-Kitarović i Čović spremni Bošnjacima prepustiti „hrvatske enklave“ u srednjoj Bosni kako bi s njima postigli sporazum kao Tuđman sa Srbima devedesetih godina, a u cilju stvaranja „trećeg“ entiteta samo od zapadne Hercegovine i njenog odvajanja i pripajanja Hrvatskoj? To se pitanje nameće kao realno, ali i odgovor. Bosanska Posavina bila je mnogo vrednije „hrvatsko“ parče Bosne i Hercegovine od srednje Bosne i geografski direktno oslonjena na Hrvatsku, ali je žrtvovana kako bi Tuđman pridobio srpsku volju za razmjenu teritorije i stanovništva. „Hrvatske“ enklave u srednjoj Bosni samo su teret Hercegovcima i siguran sam da bi ih rado prepustili Bošnjacima za njihov pristanak da zapadna Hercegovina postane „treći“ entitet i krene putem teritorijalnog objedinjavanja s Hrvatskom.

Zajedničko kod obje ove teritorijalno-političke organizacije jeste da su izraz hrvatske velikodržavne ideje u svom vremenu, a koja je nastala prije njih, ali i nastavila postojati nakon njih, te je možemo očekivati i u nekoj novoj, trećoj, teritorijalno-političkoj formi koja će, također, biti usklađena s tadašnjim unutrašnjim i međunarodnim okolnostima kao i ove ranije koje smo imenovali.

NDH i HZHB povezuje u sličnosti i njihovo nastojanje da nasilnim metodama izvrše demografske promjene u Bosni i Hercegovini, odnosno njenom dijelu, a u cilju održivosti teritorijalnog proširenja hrvatske države na Bosnu i Hercegovinu. Više sličnosti pronalazim između HZHB-a i Banovine Hrvatske. Naravno, i ona, kao i NDH i HZHB, produkt je svog vremena i unutrašnjih i globalnih okolnosti. Sva ta tri historijska oblika hrvatskog velikodržavnog teritorijalno-političkog izražaja imaju svoje međusobne, iznuđene, prilikama nametnute, razlike, ali uvijek isti cilj - proširenje Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu ili na njen dio koji bi po svojim geografskim osobinama bio od velike koristi i značaja za Hrvatsku.

U poređenju NDH i HZHB, odnosno Pavelića i Tuđmana, moramo imati na umu da je Tuđman bio aktivni pripadnik antifašističkog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata, dakle ideološki i vojnički neprijatelj Pavelića i njegove države. Zanimljivost ove činjenice ogleda se u tome da su obojica, bez obzira na radikalnu suprotstavljenost u Drugom svjetskom ratu, prema Bosni i Hercegovini nastojali ostvariti hrvatske velikodržavne ideje. Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske za vrijeme njenog agresivnog borbenog djelovanja protiv Bosne i Hercegovine, također je, kao i Tuđman, tokom Drugog svjetskog rata bio pripadnik hrvatskog antifašističkog pokreta i „Titov“ general. Njemu su ustaše ubile oca i dva brata radi čega se priključio partizanima. Još neki drugi značajni Tuđmanovi saradnici bili su u Drugom svjetskom ratu aktivni sudionici antifašističke borbe protiv NDH ili, nakon rata, oficiri JNA i članovi komunističke partije što je nespojivo s „endehazijom“.

Čak su i Mate Boban i osuđeni ratni zločinac Dario Kordić prije rata bili istaknuti komunistički aktivisti. Otac osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka, Mirko, bio je vrlo omražen u zapadnoj Hercegovini zbog svojih brojnih uspješnih i krvavih akcija protiv „škripara“, ustaša koji su se godinama skrivali nakon Drugog svjetskog rata po hercegovačkom kršu. Ukratko, većina Tuđmanovih saradnika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili su do početka devedesetih godina 20. stoljeća dobro pozicionirani komunistički funkcioneri. Svakako da je Tuđman imao bliske saradnike i iz redova „endehazije“ i hrvatske emigracije koja se povezuje s njom. Njegov najvažniji saradnik bio je Gojko Šušak, čovjek koji je pripadao tom miljeu. Tuđman je vješto okupljao značajne i sposobne ljude iz redova hrvatskih antifašista, ali i iz ustaške i općenito hrvatske emigracije (nije sva hrvatska emigracija ustaška) za koje je očekivao da mu mogu pomoći u realizaciji prisvajanja dijela Bosne i Hercegovine. Ova činjenica značajno je upozorenje bosanskohercegovačkim patriotima da loše tendencije i zlobne političko-vojne akcije prema Bosni i Hercegovini iz njenog susjedstva, s obje strane, mogu doći u različitim ideološkim pakiranjima, odnosno da se velikosrpske i velikohrvatske ambicije ne nalaze samo u političkim programima radikalnih i nacionalističkih organizacija. Dakle, nije lahko niti smijemo olahko izjednačavati vremenski različite političke i vojne izražaje velikodržavnih ambicija bosanskohercegovačkih susjeda niti ih prepoznavati samo u jednoj formi njihovih političkih ideologija.

- Poznato je da se NDH oslanjala na fašističke režime i da je s njima i nestala. Koliko su i na koji način strane evropske sile podržavale ili, pak, osuđivale postojanje Herceg-Bosne, odnosno koliko se dešavanja u Bosni i Hercegovini tokom 1993. i 1994. godine mogu dovesti u vezu s djelovanjem nekih evropskih država?

 

KLIKO: Rat u Bosni i Hercegovini bio je u smislu aktivnog međunarodnog učešća, „sveprisustva“ Zapada i globalne medijske informiranosti u punom smislu internacionalni. Hrvatska i slovenačka strana uložile su velike napore u vrijeme jugoslavenske krize da je internacionaliziraju. U tome su uspjele negdje do augusta 1991. godine. Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, to je već bila „međunarodna priča“ u svakom smislu, te je ni hrvatska ni srpska strana više nisu mogle lokalizirati i svesti u granice Bosne i Hercegovine. To su nastojale učiniti računajući da tako mogu lakše provesti svoje zamisli. Međutim, bosanskohercegovačko državno rukovodstvo je vještom spoljnom politikom, odnosno odličnim diplomatskom radom, uspjelo Bosnu i Hercegovinu sačuvati u vrhu interesiranja međunarodne zajednice što je do neslućenih granica otežavalo potpuno provođenje velikodržavnih projekata njenih susjeda.

Svojom unutrašnjom politikom bosanskohercegovačko rukovodstvo steklo je podršku međunarodne zajednice što je, samo po sebi, uticalo na radikalno smanjenje inostrane podrške Herceg-Bosni i to je odgovor na vaše pitanje. Naravno da je i Tuđman ostvarivao određenu međunarodnu podršku svom paradržavnom projektu u Bosni i Hercegovini, ali manipulirajući činjenicom da su zagovornici njene državne nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti uglavnom bili muslimani. Uvjeravao je međunarodnu zajednicu, dominantno kršćansku, da muslimani prave islamsku državu u srcu Evrope.

Donekle je to imalo efekta na sile Zapadne Evrope i Sjedinjene Američke Države, ali mu u konačnici nije donijelo očekivani rezultat. Kako rekoh, vješta bosanskohercegovačka spoljna politika osujetila je njegov internacionalni propagandni rad iako je bio ojačan istim takvim globalnim srpskim propagandnim aktivnostima. Svijet je prihvatio ideje bosanskohercegovačkog nacionalnog, vjerskog i političkog pluralizma za koji se zalagalo državno rukovodstvo. Herceg-Bosna i Republika Srpska nisu imale međunarodnu podršku zbog svojih „naprednih“ ciljeva. Ono što su ostvarile od te podrške bilo je samo iz razloga što su svojom propagandom djelomično uspjele uvjeriti dio međunarodne zajednice da su Bošnjaci kao muslimani opasnost za kršćansku Evropu.

Na jednom od sastanaka sa saradnicima, pred potpisivanje Vašingtonskog sporazuma, Tuđman se požalio da je Hrvatska izgubila čak i podršku Njemačke. To se nikako drugačije ne može tumačiti nego da je potpuno ostala bez međunarodne podrške jer je Njemačka bila njen najvažniji spoljni oslonac. Što se, pak, tiče Vatikana, kao vrlo značajnog međunarodnog faktora, on je, kao što je dobro poznato, davao bezrezervnu i bezuslovnu podršku Bosni i Hercegovini. Isto tako podržavao je i Hrvatsku, ali samo u njenoj borbi za oslobađanje okupirane teritorije i nikako u nastojanju da prisvaja dio Bosne i Hercegovine.

- Armija RBiH tokom rata u više navrata mogla je „očistiti“ srednju Bosnu od HVO-a i Hrvata, no nikada za to nije dobila odobrenje od Predsjedništva RBiH, jer bi to bio snažan argument za etnička razgraničenja. U svom radu argumentirali ste da su Hrvati u Posavini i srednjoj Bosni imali ulogu destabilizacije RBiH i Armije RBiH, a zauzvrat ih je HZHB na kraju ostavila. Kako biste kao historičar opisali ulogu Predsjedništva RBiH prema Herceg-Bosni?

KLIKO: Armija Republike Bosne i Hercegovine nikada nije ni tražila ni od koga nikakvo odobrenje, pa ni od Predsjedništva i njegovog Predsjednika kao svog Vrhovnog komandanta, da etnički očisti bilo koje područje Bosne i Hercegovine. Nije ga smjela niti mogla tražiti, jer bi to bilo u suprotnosti s bosanskohercegovačkom političkom platformom iz juna 1992. koju je ona imala zadaću vojnički realizirati. Platforma je dovoljno poznata i nema je potrebe sada prepričavati. Može se samo naglasiti da je ona, kao službeni akt nezavisne i međunarodno priznate države, obećala i garantirala svim bosanskohercegovačkim narodima punu nacionalnu, vjersku i svaku drugu slobodu i međusobnu ravnopravnost. Armija je formirana da vojnički realizira tu političku platformu u njenoj cijelosti, a platforma je bosanskohercegovačkom državnom rukovodstvu obezbijedila međunarodnu podršku, ali i podršku značajnog dijela bosanskohercegovačkog srpskog i hrvatskog stanovništva. Vojničko djelovanje mimo platforme sigurno bi uništilo teško stečeni unutrašnji i međunarodni kredibilitet tadašnjeg državnog rukovodstva Bosne i Hercegovine.

Što se tiče „popuštanja“ bosanskohercegovačkog državnog rukovodstva prema Herceg-Bosni, ono jeste bilo prisutno i po mom mišljenju opravdano jer je bilo iznuđeno hrvatskim ucjenama, te uslovima i stanjem u kojem se država tada nalazila. Postoji nekoliko značajnih razloga od kojih ću spomenuti, po mom mišljenju, najvažnije. Bosna i Hercegovina nije imala direktan teritorijalni oslonac ni na jednu drugu zemlju osim Srbije i Hrvatske. Nije raspolagala nijednim aerodromom koji bi mogla bezbjedno eksploatirati. Čak i da jeste, morala bi opet koristiti hrvatski ili srbijanski zračni prostor. Bila je na „milost i nemilost“ Hrvatske zbog korištenja njenog teritorija za svoj put u svijet tokom cijelog trajanja velikosrpske agresije. Osim toga, između Hrvatske i slobodnog dijela bosanskohercegovačke teritorije djelovala je Herceg-Bosna, što je još dodatno otežavalo izlazak u Hrvatsku i preko nje dalje u svijet.

Bosna i Hercegovina morala je „gutati gorke pilule“ i trpiti sve ucjene ondašnjeg hrvatskog državnog rukovodstva kako bi sačuvala svoj jedini izlaz u svijet bez kojeg ne bi mogla voditi odbranu od velikosrpskog agresora. Najveća ucjena bila je popuštanje Herceg-Bosni. Neprijatelji Bosne i Hercegovine žestoko su se trudili svoje agresije na nju u očima međunarodne zajednice prikazati kao građanski rat što bi znatno otežalo pozicije bosanskohercegovačke diplomatije i značajno ugrozilo odbranu. To je još jedan razlog popuštanja Herceg-Bosni. Država je maksimalno izbjegavala totalni oružani sukob s njenim oružanim snagama. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, nije želio davati svoj doprinos stvaranju dodatnih neprijatelja države i na taj način pomagati mijenjanju karaktera rata iz jasno prepoznatljive strane agresije u građanski rat jer bi to otežalo očuvanje Bosne i Hercegovine kakvu je spomenuta platforma obećala njenim državljanima, te je na terenu vršio pritisak na ARBiH da trpi Herceg-Bosnu i izbjegava sukobe s HVO-om. Mislim da je on računao da ima dva neprijatelja od kojih jednog jačeg. To je bio srpski agresor. U borbi s njim shvatao je da ne može sebi dopustiti da uđe u direktan oružani sukob sa slabijim neprijateljem, a to je bila Herceg-Bosna, iz jednostavnog razloga što bi tada sigurno izgubio bitku s jačim. Odlučio se da slabijeg neprijatelja privoli na vojničku saradnju kako bi zajednički porazili jačeg. Cijena je bila popuštanje zahtjevima Herceg-Bosne.

Navest ću jedan ilustrativan primjer. Krajem aprila 1993. godine ARBiH uspješno je izvodila protivnapad u lašvanskoj dolini, a nakon napada HVO-a na Ahmiće. Busovača je bila pred padom. Brigada HVO-a „Nikola Šubić Zrinski“ počela je vršiti pripreme za napuštanje svojih linija odbrane. Tuđman je pozvao Izetbegovića i Silajdžića u Zagreb. Prvo se kod njih raspitivao o stanju odbrane enklava u Podrinju, prvenstveno Srebrenice. Kada je Izetbegović saopćio da je pred padom, Šušak ga je podsjetio da je u Hrvatskoj spremna njegova logistika i zaprijetio da mu ni metka neće poslati ako ARBiH odmah ne prestane s protivnapadima u srednjoj Bosni. Naravno da je morao pristati, te je Herceg-Bosna sačuvala Busovaču pod svojom kontrolom zahvaljujući ucjeni odbrane podrinjskih enklava. Kada je ARBiH konačno morala prihvatiti opći sukob s HVO-om, kako ste već rekli, nije u srednjoj Bosni išla prema njegovom potpunom porazu. Stavila ga je u nekoliko enklava i dovela ih u poziciju taoca kako je i Bosna i Hercegovina bila talac Hrvatske. Hrvatska je blokirala slobodnu teritoriju Bosne i Hercegovine, a ARBiH nekoliko hrvatskih enklava u srednoj Bosni. Od ljeta 1993. rat HVO ‒ ARBiH u srednjoj Bosni bio je, uglavnom, samo međusobno iscrpljivanje bez stvarnog plana bosanskohercegovačkog rukovodstva da zaposjedne hrvatske enklave. Vašingtonskim sporazumom Izetbegović je dobio šta je zapravo htio, hrvatsku saradnju u borbi s većim neprijateljem, srpskim agresorom. Ta saradnja brzo je pokazivala kvalitetne rezultate. Naprimjer, već u maju 1994. godine ARBiH je postigla značajnu pobjedu protiv srpskog agresora na objektu Vijenac na Ozrenu, potom na vlašićkom platou, ali i na drugim bojištima jer je logistički ojačala. Kruna uspješne saradnje 1994. bilo je oslobađanje Kupresa.

U ljeto 1995. godine Hrvatska vojska je, u sadejstvu s 5. korpusom ARBiH, deblokirala bihaćki okrug nakon čega su nastavljena zajednička borbena djelovanja, te je oslobođena značajna teritorija u Bosanskoj krajini. Ratni uspjesi ARBiH i hrvatskih snaga 1995. doveli su do Dejtonskog mirovnog sporazuma. Izetbegovićeva politika „doziranog“ popuštanja Herceg-Bosni i „nepotpunog poraza“ HVO-a u srednjoj Bosni, kada joj se više nije moglo popuštati, kako bi od Hrvatske i Hrvata dobio saveznike, a ne neprijatelje, dokazala se uspješnom. Nažalost, na terenu su ta popuštanja neminovno morala dovoditi do određenih posljedica po lokalne Bošnjake, ali se mora postaviti pitanje da li je država na određenim mjestima mogla nešto pomoći, a da ne izazove još teže posljedice. Šta je bosanskohercegovačka država mogla uraditi u Čapljini 1993? Livnu? Čini mi se da je ona vodila politiku maksimalnog popuštanja Herceg-Bosni u krajevima do kojih nije mogla dobaciti s konkretnom pomoći koja bi zaštitila bošnjačko stanovništvo od većeg stradanja. Izetbegović, u takvim situacijama, radije nije činio ništa nego radio polovično jer je znao da bi polovično činjenje moglo dovesti do još gorih posljedica za Bošnjake.

Ovo su situacije kada je nečinjenje zapravo najbolja i jedina moguća korist. Žargonskim rječnikom kazano, nije „izazivao“ gdje nije mogao protivnika onemogućiti u potpunosti. Na nesreću njegovoj biografiji, ovo se tumači kao izdaja ili prodaja, ali daleko je od toga. Popuštanje Herceg-Bosni jeste i nepisana odluka vrha bosanskohercegovačke države da ARBiH ne zaposjedne hrvatske enklave u srednjoj Bosni iz humanitarnih razloga. Poznato mi je da je Izetbegović pitao Mehmeda Alagića, komandanta 3. korpusa od novembra 1993, može li mu garantirati da neće doći do stradanja hrvatskog stanovništva u njegovim lašvanskim enklavama ako ih zauzme. Konačno, te enklave i sada sprečavaju hercegovačke Hrvate da proglase „treći“ entitet i dok postoje Hrvati u srednjoj Bosni do toga neće doći. Odluka da se HVO ne porazi u potpunosti, što bi uzrokovalo masovno iseljavanje srednjobosanskih Hrvata, i danas ima svoje pozitivne posljedice za teritorijalno očuvanje Bosne i Hercegovine.

(Slobodna Bosna)

 

~ Demos

Mišljenja iznešena u tekstovima ne označavaju nužno stavove portala Demos.ba